Odlazak na fakultet mnogim srednjoškolcima predstavlja značajnu promjenu. Tako je bilo i u mojem slučaju. Iako mi je Ekonomski fakultet u Rijeci bio prvi izbor, u tim godinama teško je biti sto posto siguran u svoj odabir. No danas gledajući unatrag sa sigurnošću mogu reći da je odabir Ekonomskog fakulteta u Rijeci bio pun pogodak za mene. Na EFRI-ju sam se susrela s temama koje su me zaista zainteresirale i potaknule na daljnje razmišljanje o ekonomiji kao znanosti. Preddiplomski studij na EFRI-ju za mene je bio točno ono što on treba i biti, mjesto proširivanja vidika i usvajanja osnovnih znanja o ekonomiji. Profesori su tu da u nama probude znanstvenu znatiželju, da počnemo razmišljati o ekonomskim temama izvan fakultetskih obaveza. I to je upravo ono što su profesori na preddiplomski studij napravili za mene i na tome sam im vječno zahvalna.

Bila sam izuzetno počašćena dobiti Dekanovu nagradu za izvrsnost. To priznanje nije mi bilo samo potvrda da se nalazim na ispravnom putu već me i motiviralo za daljnje usavršavanje. Tijekom studiranja teško je ostati ustrajan nekom cilju koji je od vas udaljen pet ili šest godina, ali ovakvo jedno priznanje iznova motivira i podsjeća da ste sve bliže cilju koji želite ostvariti.

Nakon druge godine preddiplomskog studija počela sam ozbiljnije razmišljati o odlasku studiranja u inozemstvo. Postojale su brojne opcije ne samo u Njemačkoj već diljem Europe. No, Sveučilište u Mannheimu je za mene posebno iskočilo u toj potrazi. Ne samo da je među najboljim sveučilištima u Europi, već veliku pažnju posvećuje ekonomskom istraživanju te je povezano s raznim istraživačkim institutima. Mannheim kao grad je relativno mali za njemački pojam te je sve prilično povezano sa Sveučilištem, od sporta pa sve do kulturnih događanja. Samo sveučilište je svijet u malom jer studenti dolaze iz svih krajeva svijeta od Kine preko Libanona pa sve do Brazila. Inače, predavanja se održavaju u Mannheimskoj baroknoj palači, što je doživljaj sam za sebe.

Kao i u većini europskih zemalja strože restrikcije uvedene su početkom studenoga. Do tada smo imali nastavu na fakultetu, što je meni osobno, a vjerujem i mnogim drugim studentima koji se prvi put upoznaju s fakultetom, izuzetno važno. Znamo da danas kontakt među studentima i profesorima nije moguć na onoj razini na kojoj je on bio moguć prije nešto više od godine dana. Tako da i nekoliko početnih tjedana znači puno za upoznavanje okoline, kolega i cijelog sustava. Ovo novo normalno dakako prati i cjelokupni život studenata. Primjerice, u mojem studentskom domu većina studenata nije niti došla u mjesto studiranja jer za to nije postojala potreba. Sveučilište je unatoč trenutnoj situaciji osiguralo studentima pristup knjižnici i svim dvoranama fakulteta uz pridržavanje epidemioloških mjera, poput obaveznog nošenja maske, pridržavanja distance te prijave na aplikaciju fakulteta. Druženje u manjim grupama je studentima bilo omogućeno sve do sredine prosinca.

U deset godina se može puno toga promijeniti, vidimo kako nam je samo jedna godina preokrenula život na glavačke. No ja sam na ovaj put krenula s ciljem da prikupim što više znanja i vještina te da se naposljetku vratim u Hrvatsku i da svoja prikupljena znanja prenesem mlađim generacijama. U Mannheimu sam počela raditi kao student asistent na Makroekonomskoj katedri što mi predstavlja veliki izazov, ali i veliko zadovoljstvo, jer zaista uživam raditi s mlađim generacijama. Iskreni sam pobornik ideje da se znanje množi dijeljenjem. Tako da bih se za sada voljela razvijati u akademskom smjeru, a kasnije što vrijeme donese.

Moj savjet bi bio da najbolje što mogu iskoriste prilike koje im se na fakultetu pružaju. Neka se ne ustručavaju dodatno istraživati i propitkivati stvari izvan zadanih okvira, jer profesori su nepresušni izvor informacija. Tako da nemojte se bojati kritički gledati na svijet. Da završimo uz jednu meni dragu uzrečicu: "The better the question – the better the answer – the better the world works".